Pjesma predstavlja kontrast između govornikovih strahova o vlastitoj smrti i ljepote i živosti prirodnog svijeta. Keats koristi slike i metafore iz prirode, poput zalaska sunca, kako bi simbolizirao prolaznost ljudskog života. Smještanjem govornikovih briga u širi kontekst prirodnog svijeta, pjesma odražava univerzalno iskustvo smrtnosti i potiče čitatelje da cijene ljepotu života dok traje.
Pjesma se također dotiče ideje ostavštine i želje za besmrtnošću. Govornik se pita hoće li njegova poezija i umjetnost preživjeti nakon njegove smrti, dopuštajući njegovoj biti da opstane i izvan njegovog fizičkog postojanja. Ovo istraživanje umjetnosti kao sredstva za postizanje besmrtnosti tema je koja se stalno ponavlja u Keatsovoj poeziji.
Sveukupno, argument ili teza pjesme može se sažeti kao pjesnikova kontemplacija o smrtnosti, značaju života u susretu sa smrću i potraga za smislom i transcendencijom kroz umjetnost i kreativnost.