Evo zašto:
* Webern je bio vodeća figura Druge bečke škole. Ova škola, koja je također uključivala Arnolda Schoenberga i Albana Berga, usredotočila se na atonalnost, serijalizam i istraživanje novih glazbenih tehnika. To je dijametralno suprotno karakterističnim crtama neoromantizma.
* Neoromantizam se pojavio krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Bila je to reakcija protiv uočene hladnoće i intelektualizma kasnog romantizma. Neoromantični skladatelji često su crpili inspiraciju iz narodne glazbe, nacionalističkih tema i emocionalne ekspresivnosti.
* Webernova glazba poznata je po svojoj kratkoći, strogosti i minimalističkom pristupu. Nastojao je postići visoko koncentriran i kontroliran glazbeni jezik, koristeći prorijeđenost i preciznu strukturu. Ovo je antiteza bujnom, ekspanzivnom i često emocionalno nabijenom stilu neoromantizma.
Iako mogu postojati neke površne sličnosti u smislu upotrebe melodije i harmonije, Webernov cjelokupni pristup skladanju u osnovi je suprotan načelima neoromantizma.
Umjesto da bude model za neoromantizam, Webernov utjecaj može se vidjeti u razvoju serijalizma, atonalne glazbe i minimalističke estetike u 20. stoljeću. Njegova je glazba poslužila kao značajna inspiracija kasnijim skladateljima kao što su Pierre Boulez, Luciano Berio i Karlheinz Stockhausen.