Silvander je vrlo ljubazna i nježna osoba, poznata u cijelom selu po tome što je dobrotvorna i slobodno daje drugima. Voli svirati frulu i pjevati, a spiker nam kaže da su slušajući njegovu glazbu “sve brige izmamile”.
Jednog dana čuje se Silvander kako svira svoju lulu i pjeva svoje pjesme, te privlači veliku skupinu ljudi. Jedni ga pitaju o vremenu, drugi ga mole da zapjeva ili da im se pridruži u igrama. Ali Silvander kaže da je previše tužan da bi se povinovao. Pastirica ga je odbila, a njegova je tuga toliko ogromna da je pao na zemlju.
Vidjevši njegovu nevolju, pastirica izlazi iz svoje kolibe i, uzimajući Silvandera za ruku, pita ga zašto je tako tužan. Ona ga voli, a on njezino srce toliko veseli da je mogao “moju radost pretvoriti u bol”. Silvander je toliko sretan da je uzeo pastiricu u naručje, a govornik nam je završio govoreći da “dva tako istinita / nikad ne okuse s jadom”