Edipova oholost očita je u nekoliko ključnih trenutaka u predstavi. Na primjer, kada mu proročište u Delfima prvi put kaže da će ubiti svog oca i oženiti svoju majku, on odbacuje proročanstvo kao besmislicu i nastavlja svoje putovanje u Tebu. Kasnije, kada kuga zahvati Tebu i Edip počne istraživati uzrok, on odbija vjerovati da bi on mogao biti izvor problema. Postaje sve ljutiji i frustriraniji kako istina postaje jasnija, ali je i dalje odbija prihvatiti.
Edipova hamartia je značajna jer na kraju dovodi do njegovog pada. Njegov ponos i samopouzdanje zasljepljuju ga za istinu o sebi i svojoj prošlosti, a kao rezultat toga donosi vlastito uništenje. Predstava služi kao upozoravajuća priča o opasnostima oholosti i važnosti poniznosti.