Tijekom barokne ere, koja je trajala od ranog 17. do sredine 18. stoljeća, violina je još uvijek bila relativno nov instrument i nije se uvijek koristila kao istaknuti dio orkestra. Umjesto toga, češće su se pojavljivali drugi instrumenti kao što su čembalo, lutnja i viola da gamba.
Unatoč tome, violine su se koristile u baroknim orkestrima, a njihov je broj mogao varirati ovisno o veličini ansambla i glazbenom stilu djela koje se izvodi. Općenito, barokni orkestar može imati od jedne do četiri violine, s tim da veći orkestri imaju veći broj violina.
Na primjer, mali barokni ansambl, kao što je komorni orkestar, može imati samo jednu ili dvije violine, dok veći orkestar, kao što je onaj koji bi izvodio operu, može imati četiri ili više violina. Osim toga, neki barokni skladatelji napisali su posebna djela koja su sadržavala istaknuti violinski solo, poput koncerata i sonata, što bi prirodno zahtijevalo barem jednu violinu u orkestru.
Sve u svemu, iako violine nisu bile tako brojne u baroknom orkestru kao što su to slučaj u modernom simfonijskom orkestru, one su ipak bile važan dio ansambla, a njihova je prisutnost pridonijela jedinstvenom i osebujnom zvuku barokne glazbe.