1. Reakcija na složenost modernističke glazbe: U prvim desetljećima 1900-ih, "klasični" skladatelji pisali su složena eksperimentalna djela koja su se temeljila na proširenom tonalitetu, atonalitetu i zamršenim strukturama. Nasuprot tome, narodna i popularna glazba nudile su skladateljima jednostavnije i pristupačnije glazbene ideje. Skladatelji kao što su Igor Stravinski, Béla Bartók i Aaron Copland uvidjeli su vrijednost osvrtanja na te žanrove kako bi pronašli inspiraciju i ponovno dali energiju vlastitom radu.
2. Interes za nacionalni identitet: Mnogi skladatelji vidjeli su narodnu glazbu kao sredstvo izražavanja svoje kulturne baštine i nacionalnog identiteta, osobito u kontekstu nacionalizma. Posuđujući narodne melodije, ritmove i idiome, nastojali su stvoriti jedinstveni glazbeni jezik koji odražava posebnost njihove nacije.
3. Istraživanje različitih glazbenih izvora: Skladatelji su postajali sve otvoreniji u pogledu uključivanja različitih glazbenih stilova u svoj rad. Narodna i zabavna glazba nudile su bogat izvor melodija, ritmova i oblika iz kojih su mogli crpiti inspiraciju i stvarati inovativne zvučne svjetove.
4. Širenje glazbene publike: Uključivanje poznatih i omiljenih narodnih i popularnih melodija u koncertnu glazbu imalo je za cilj privući širu publiku koja bi mogla cijeniti glazbu i povezati se s njom. Ovaj demokratski pristup doveo je u pitanje elitizam koji je često definirao svijet klasične glazbe.
5. Kulturna razmjena: Povećana globalna putovanja i kulturne razmjene omogućile su skladateljima da se upoznaju s glazbenim tradicijama iz cijeloga svijeta, proširujući svoje glazbene vokabulare i nadahnjujući nove skladateljske pristupe.
6. Eksperimentalna fuzija: Neki su skladatelji vidjeli miješanje klasičnih struktura s narodnom i popularnom glazbom kao uzbudljiv eksperimentalni pristup. Nastojali su premostiti jaz između "visoke umjetnosti" i "niske umjetnosti" spajanjem različitih žanrova i stilova.
Sveukupno, uključivanje elemenata narodne i popularne glazbe u skladbe dvadesetog stoljeća predstavlja pomak prema inkluzivnosti, raznolikosti i demokratizaciji glazbenog izričaja. To je dovelo do bogatijeg, eklektičnijeg i globalno usmjerenog repertoara klasične glazbe.