Ovaj dan je bio neizbježan,
Osjećao sam to u zraku.
Visio je tamo obješen,
Kao teški oblak koji će se rasprsnuti.
Pokušao sam to ignorirati,
Proći kroz dan kao da ništa nije u redu.
Ali nisam se mogao otresti osjećaja,
Da nešto dolazi, nešto strašno.
I onda se dogodilo.
Dan koji je bio neizbježan,
Srušio se na nas.
Svijet kakav smo poznavali,
Promijenjeno u trenu.
Usred kaosa,
Pred uništenjem,
Borili smo se da shvatimo.
Kako se ovo moglo dogoditi? Zašto sada?
Ali odgovori su bili nedostižni,
Izgubljen u izmaglici trenutka.
Sve što je ostalo,
Trebalo je suočiti se sa stvarnošću pred nama.
I tako,
Nakon kataklizme,
Pokupili smo komadiće.
Oplakivali smo naše gubitke,
I pitali smo se što će se sljedeće dogoditi.
Ali čak i dok smo se borili,
Čak i dok smo bolovali,
Postojao je tračak nade.
Iskra koja se nije dala ugasiti.
I tako,
Pritisnuli smo,
Odlučan obnoviti.
Da stvorimo bolji svijet,
Iz pepela starog.
I iako bi put bio dug i naporan,
Bili smo ispunjeni osjećajem svrhe.
Vjera koju možemo nadvladati,
Bez obzira na izglede.
Jer ljudski duh je otporan,
A volja za opstankom je jaka.
Čak iu najmračnijim vremenima,
Uvijek ćemo pronaći način da prevladamo.